Sjećanje na heroje: Bešić Adil

BEŠIĆ ADIL rođen je 05. 04. 1964. godine u Kozarcu. Njegova majka Adila umrla je osam dana nakom poroda, pa je odrastao uz pomajku Bahriju.

Poginuo je od neprijateljskog metka prilikom izviđanja agresorskih položaja u rejonu Grabeža, 28. 11. 1992. godine, u činu vojnika na dužnosti komandanta bataljona u Drugoj bihačkoj pješadijskoj brigadi. Ukopan je na šehidskom mezarju na bihačkoj Vrsti.

Za ispoljenu hrabrost i ukupan doprinos u organiziranju i pružanju otpora agresoru, Naredbom komandanta Štaba Vrhovne komande Armije RBiH broj 05–1/ 31–9 od 28. 02. 1994. godine, posthumno mu je dodijeljeno najviše Ratno priznanje značka „Zlatni ljiljan“.

Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02–111–290/94 od 14. 04. 1994. godine posthumno mu je dodijeljen Orden heroja Oslobodilačkog rata.

Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02–011–35/96 od 12. 01. 1996. godine posthumno je proizveden u čin majora.

(Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ)

“Nek mu je rahmet k’o Grmećgolem.”

Bešić Adil rođen je 05. 04. 1964. godine u Kozarcu od oca Adema i majke Adile, kao drugi po redu od četiri sina (braća su mu se zvala: Nihad, Ilijaz, Izet – i svi su kao civili prošli kroz srpske logore). Njegova porodica se 1966. iz Kozarca preselila u obližnji Prijedor.

Osnovnu školu završio je u Prijedoru. Upisao se u Vojnu gimnaziju u Zagrebu 1978. godine. Po završetku Vojne gimnazije primljen je u Vojnu akademiju Kopnene vojske u Beogradu (smjer pješadija) gdje je proveo prve tri godine (1983.–1986.) a završnu četvrtu godinu pohađao je u Sarajevu. Svoje službovanje u JNA u činu poručnika i kapetana proveo je u Garnizonu Tolmin u Sloveniji. Završio je obavještajni kurs i kurs za izviđačke jedinice.

Bavio se sportom – zanimalo ga je skijanje, košarka, karate. Govorio je engleski i njemački jezik. Bio je miran, staložen – nije se znao naljutiti. Po završetku ratnih sukoba u Sloveniji sa jedinicama JNA iz Garnizona Tolmin, u konvoju od sto vozila, došao je 29. 08. 1991. u Garnizon Bihać, u kasrnu „27. juli“ a odatle ubrzo premješten na Plitvice u Hrvatskoj. Kao školovan oficir već tada je prozreo namjere velikosrpske politike. Tražio je priliku da napusti kompromitiranu JNA. Ukazanu priliku iskoristio je 16. 05. 1992. godine kada je pobjegao iz JNA i stavio se na raspolaganje OpŠTO Bihać. Nije bio oženjen.

Kao i prema svim oficirima koji su došli iz JNA, i prema Adilu je bilo sumnjičavosti: morao se dokazivati. Ali on se nije osvrtao na to – radio je predano na oslobađanju Republike Bosne i Hercegovine. Kao da je želio život svoj dati, samo što više Bosne slobodne da mu je, pričali su njegovi saborci. Zahvaljujući svojoj zadivljujućoj hrabrosti, povjerenje prema Adilu brzo je stiglo. Kao pješadinac u planinskim jedinicama imao je iskustvo i znanje a svojim plemenitim, ljudskim odnosom prema vojnicima nametuo se kao vođa. Gdje je bilo najteže – išao je on. Komandantsku odvažnost i hrabrost pokazao je u maju 1992. godine kada je spriječio da tenkovski konvoj JNA „prođe“ kroz Bihać. Vrlo vjerovatno da bi taj konvoj ostao u Bihaću, s ciljem da ga okupira. Adil Bešić je postavio odbranu koja je „uvjerila“ obavještajne oficire JNA da ih čeka jaka i organizirana jedinica koja će im se suprotstaviti. Kolona JNA se vratila prema granici i nije ušla u Republiku Bosnu i Hercegovinu na tom pravcu.

Naredbom komandanta OpŠTO Bihać (broj 05/214–105 od 17. 05. 1992. godine) postavljen je na dužnost komandanta Odreda TO Gata–Vrsta. Nije forsirao vojničku strogost i subordinaciju, na koju se naviklo u JNA. Naređenja je izdavao blago, gotovo da su neobavezujuća, ali sva su redovito bila izvršavana. Naročitu pažnju, pored ustrojstava jedinice posvećivao je obuci boračkog i starješinskog sastava. Ispravnost njegove ljudske i moralne etike najviše je došla do izražaja u razoružavanju paravojnih formacija SDS-a, gdje je već u prvim svojim naredbama tražio od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka i strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i nepoštivanja Ženevskih konvencija. Prvu pobjedu sa svojom jedinicom, Odredom TO Vrsta, izveo je 12. 06. 1992. godine. Bila je to prva izvojevana pobjeda Armije RBiH na Bugaru. Tada su jedinice Armije RBiH prvi put izašle na državnu granicu sa Hrvarskom. Jedinice JNA su potisnute preko Korane. Taj dio granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinice Armije RBiH su kontrolirale do kraja rata. Tako je Adil Bešić naučio svoje borce i komandire da oružanu borbu treba voditi tamo gdje je agresor, čime ih je odvojio od besmislenih kopanja rovova u vlastitoj avliji. Nakom Bugara jedinica Adila Bešića je vodila stalne borbe za očuvanje svojih linija odbrane na Srbljanskom platou i drugim linijama oko Bihaća.

Transformacijom jedinica TO i formiranjem brigada, sa Adilom Bešićem na čelu dio jedinica TO Vrsta, ušao je u sastav Druge bihačke muslimansko-hrvatske pješadijske brigade (2. MHbr kasnije je preimenovana u 502. vbbr). Naredbom komandanta Unsko- sanske operativne grupe (USOG 5. korpusa Armije RBiH) broj 05/535 od 25. 07. 1992.godine, postavljen je na dužnost komandanta 2. pješadijskog bataljona – Vrsta, u sastavu 2. MHbr. Na novoj dužnosti predano je radio na ustrojstvu, organiziranju i obučavanju jedinica. Prve borbe njegov 2. pb vodio je u rejonu Lohovskih brda 14. 09. 1992. godine, kada je ovladano objektom Mrđa, što je omogućilo bolje taktičke pozicije jedinica Armije RBiH. No, komandant Bešić je želio ovladati objektom Gradina sa kojeg je svakodnevno djelovala agresorska artiljerija po Bihaću i okolini. Već 22. 09. 1992. godine, 2. pb, na čelu sa Adilom Bešićem preduzeo je napadna borbena djejstva i prvi put u zoni odgovornosti USOG. Napad je izveden formacijom jačine čete. Rezultat tih djejstava je oslobađanje šireg rejona Lohovskih brda i zaplijenjivanje većih količina pješadijskog naoružanja, municije, MTS-a, ali i zaplijenjivanje dva topa „ZiS“ 76 mm. Uslijedio je neprijateljski protivnapad i Adil se našao u okruženju sa dva-tri saborca. Nije želio napustiti zaplijenjene topove iako su četnici bili na 20–30 metara oko njih. Pokazao je veliku hrabrost – zatražio je od komandanta brigade minobacačku vatru upravo po položaju gdje se sam nalazio čime je odbijen četnički kontranapad a zaplijenjeni topovi su sačuvani. Nije mario za tim što je i sam mogao biti pogođen.

Tokom mjeseca novembra 1992. godine, 2. pb dobio je novu zonu odgovornosti na Grabežu. Komandant Adil Bešić je sa svojom jedinicom vršio nasilno izviđanje prednjeg kraja agresora. Dana 21. 11. 1992. godine poduzeo je ofanzivna djejstva pri čemu je probijena neprijateljska linija i ovladano većim broje rovova. Krenulo se dalje, pa je presječen i tenkovski put u dubini iza linije, kojim su se kretali neprijateljski tenkovi. Ovom pobjedom znatno je popravljen taktički položaj u rejonu Ravnog i Pritočkog Grabeža. U narednih nekoliko dana izvršeno je izviđanje novih rejona s ciljem pomjeranja linije na povoljnije taktičke objekte, iza tenkovskog puta, za odbranu u zimskim uvjetima. Noć uoći pogibije, Adil je s grupo saboraca otišao da skine svoje mine koje je postavio uz tenkovski put. Nakon toga, krenuli su još koji metar da vide šta ima u neposrednoj blizini. Nisu znali da su na 5–10 metara od njih bili četnici. Čuo se pucanj koji je usmrtio komandanta-heroja, Adila Bešića, 28. novembra 1992. godine. Da – bio je sve: komandant bataljona, komandir čete, moralista, borac stijelac, izviđač, deminer, … heroj. Sahranjen je pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji (MZ Vrsta općine Bihać). Adilovo Turbe je odmah pored spomenika revolucionara Alije Alijagića, borca za radnička prava.

Njegovo ime je ponio 2. bataljon 502. viteške brigade, čiji je on bio prvi komandant.

Zbog izuzetnih zasluga komandanta Adila Bešića, kasarna u Bihaću i danas nosi njegovo ime. Ostat će vjećno sjećanje na Adila Bešića, komandanta izuzetnog intelekta, velika srca i mehke duše, neponovljiva karaktera i poštenja. Nek mu je rahmet k’o Grmeć golem.

(“Orden heroja Oslobodilačkog rata dodjeljuje se pripadnicima Oružanih snaga Republike  Bosne i Hercegovine i drugim građanima koji su se istakli izvanrednim junačkim podvizima u borbi protiv neprijatelja i koji predstavljaju naročiti primjer junaštva.“ Uredba sa zakonskom snagom o odlikovanjima RBiH, 1994.)