Sjećanje na heroje – Enver Šehović

U odsudnoj odbrani položaja na legendarnom brdu Žuć – Sarajevo, zajedno sa svojim potčinjenim komandantom bataljona, Panjeta Zahirom i njegovim bratom Esadom, 27. jula 1993. godine, herojskom smrću poginuo je nosilac ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ (u činu vojnika), komandant Prve mehanizovane brigade Prvog korpusa Armije RBiH, ENVER ŠEHOVIĆ.

U čin brigadira Armije RBiH posthumno je proizveden 1996. godine.

Za herojski doprinos u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim djestvima i pri tome ostvarene rezultate, svojim Ukazom od 14. 04. 1994. godine, Predsjedništvo RBiH je Envera Šehovića posthumno odlikovalo ordenom „Heroja Oslobodilačkog rata“. Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ dobio je 1992., za ratne podvige ostvarene u prvoj godini suprotstavljanja agresiji na RBiH.

*Enver Šehović rođen je 15. januara 1967. godine u Foči. Tu je završio osnovnu školu, a zatim otišao u Srednju vojnu školu. U JNA je stekao oficirski čin poručnika. Početak agresije na RBiH zatekao ga u Garnizonu Sarajevo u Kasarni „Marašal Tito“. Pošto je bio zadužen za vojnu muziku nastojao je da se sa cjelokupnim vojnim orkestrom pridruži (5. i 6. aprila 1992.) narodu pred Skupštinom, zbog čega je kažnjen i izvjesno vrijeme pritvoren. U aprilu 1992. godine, uspio je pobjeći iz kasarne. Odmah se priključio braniocima Sarajeva. Prvi borbeni zadatak mu je bio blokada svoje dojučerašnje kasarne.

Po stupanju u OSRBiH revnosno se prihvatio zadatka formiranja jedinica u sarajevskom naselju Velešići. Već 14. aprila 1992., sa svojim saradnicima te predstavnicima vojnih i političkih organa vlasti formirao je Velešički odbrd TO i postao njegov komandant.

Nedugo zatim postao je komandant formirane 13. novosarajevske brigade (koja je 01. septembra 1992. preimenovana u 1. mehanizovanu) a nakon toga i komandant 1. mehanizovane brigade.

Herojski je predvodio svoje borce u borbama za odbranu Sarajeva vođenim na području općine Novo Sarajevo i Vogošća, kao što su: Pofalička borba, vođena 16. maja 1992., kojom je spriječeno nastojanje agresora da presječe grad Sarajevo pravcem: Vraca-Grbavica-Kasarna „Maršal Tito“-Pofalići-Žuč-Vogošća. U toj borbi se upoznao sa Safetom Zajkom, sa kojim će u budućim borbama na Žuči dijeliti zajedničku sudbinu (dvije ključne brigade Prvog korpusa Armije RBiH koje su branile i oslobađale plato Žuč, 1. mehanizovana

– kojom je komandova Enver Šehović i 2. motorizovana, kojom je komandovao Safet Zajko

– bile su dvije sujedne brigade; zajedno sa združenim vogošćanskim odredima dvostruko su uvećali sarajevsku slobodnu teritoriju s početka agresije).

Sarajevska epopeja počinje oslobađanjem Orlića i Volujaka – strateških kota na brdu Žuč u bici dobijenoj 08. juna 1992.; širenje slobodne teritorije oslobađanjem preostalog dijela platoa Žuči, nastavlja se krajem 1992., ovladavanjem topografskim objektima: kota 850, Golo brdo i Vis, u borbenim djejstvima vođenim u periodu od 05.-15. decembra 1992. godine. Pa ipak, pobjedonosni hod ovih dviju brigada nije rezutirao ulaskom u Vogošću. Zaustavljen je jer su ove dvije brigade morale spašavati situaciju u Doglodima i Azičima, gdje je pukla linija. Dio snaga je sa Žuči prebačen na ovaj pravac, a tamo se našao i komandant Šehović koji je nekoliko dana komandovao svojim borcima na ovom pravcu, odakle je neočekivano zaprijetila velika opasnost Sarajevu.

Rahmetli Enver Šehović bio je istinski patriota zemlje Bosne. Iako ga agresija na RBiH zatekla u ranoj mladosti – imao je tek 25 godina – izrastao je u hrabrog i neustrašivog komandanta, heroja, gaziju, nadasve boraca. Važio je za vojno-obrazovanog komandanta.

Nije bio komandant „ziheraš“, komandant iz dubokog i dobro utvrđenog bunkera – naprotiv, volio je borbu „oči u oči“, „prsa u prsa“; volio je biti na otvorenom, gledati bojno polje i donostiti odluke, što baš i nije „poželjna“ osobina visokokomandujućeg kadra. Naročito je volio gađati neposredno neprijateljske ciljeve iz topa kalibra 76 mm – „ZiS-a“. Top „ZiS“ je, znaju to vojni znalci, svojevrsni „artiljerijski snajper“ ali njime se može uspješno gađati samo gledajući neprijatelja „u oči“. Nije se čuvao, nije mislio na mogućnost vlastite pogibije. Vjerovao je da će dočekati slobodu i opet ići u lov. Razmišljao je o novim borbama, o novim oslobođenim teritorijama, o deblokadi Sarajeva iznutra. I dok su Enver Šehović (i Safet Zajko) bili živi ta ideja je imala smisla, bila je dobra i ostvarivala se uspješno. Komandno mjesto mu je bilo u blizini prve linije. Gotovo danonoćno je bio u jedinici, na bojištu, u komandi. Na vlastiti odmor i san nije ni pomišljao. Ponekad bi ga od premora san u hodu obhrvao. Tako je, čekajući da se digne magla i da otpočne bitka za Vogošću, slatko zaspao na smrznutoj zemlji, a po njemu je padao snijeg – sjećaju se njegovi saradnici. Takav je bio legendarni komandant odbrane Sarajeva i oslobađanja Žuči, Enver Šehović.

Tokom odsudne odbrane kote Golo brdo na Žuči, na svom KM u mjestu Jezera, od neprijateljske granate koja ga našla po obićaju na otvorenom, u jeku neprijateljske ofanzive, herojski je poginuo 27. jula 1993. godine. Od iste granate poginuo je i komandant Prvog bataljona njegove brigade – Zahir Panjeta i njegov brat Esad Panjeta. Samo toga dana, 27. jula 1993. godine na rejon Golog brda je palo, kažu, oko 27 hiljada granata; toga dana na Žuč je bačena i vakumska bomba, najjaće nenuklearno oružje na svijetu, teško 700 kilograma, koje su srpskim agresorskim jedinicama poklonili Rusi.

Bliski saradnici komandanta Šehovića istiću da je on bliskost smrti, ipak, osjetio – dan uoči pogibije. Kažu da je sanjao ružan san i protumačio ga da bi mogao poginuti. I na dan pogibije se također osjećao čudno, predosjećajući smrt. Poginuo je tačno 40 dana poslije svog prijatelja Safeta Zajke. Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Ostalo je Sarajevo iznutra nedeblokirano a sa njima se taj cilj tako činio blizu. Dva velika sarajevska komandanta, Enver Šehović i Safet Zajko su zajedno ratovali, zajedno oslobađali Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, zajedno postali slavni, i, u kratkom razmaku otišli u legendu; jedan kraj drugog, sada i zauvijek, leže na mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.

Neka im Allah dž.š. podari lijepi Dženet, a ti putniče namjerniče, bar kada te put nanese u Sarajevo, kraj harema Ali-pašine džamije – zastani, i serbes – ne krišom, prouči svojim herojima Fatihu.

www.hasib-musinbegovic.com