SJEĆANJE NA HEROJE: HAJRUDIN MEŠIĆ Kapetan HAJRO

HAJRUDIN MEŠIĆ Kapetan HAJRO rođen je 01. 01. 1959. godine u selu Srednja Trnova općina Ugljevik.

Postao je član je Patriotske lige Bosne i Hercegovine od njenog osnivanja a nemalo zatim i organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima zvorničke i ugljevičke općine (područje Sapne i Teočaka).

Poginuo je 30. 10. 1992. u selu Nezuk – Zvornik, u činu vojnika, na dužnosti komandanta Prve teočanske brdske brigade.

U toku rata obavljao je visoke komandne dužnosti, i to: dužnost komandanta Štaba Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i dužnost komandanta Prve teočanske brdske brigade, formirane 16. 09. 1992. godine.

Za ispoljenu hrabrost i ukupni doprinos u pružanju oružanog otpora, 1992. godine, dobio je najviše ratno priznanje značku „Zlatni ljiljan“.

Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02-111- 826/93 od 14. 12. 1993. godine posthumno je proizveden u čin brigadira.

Ukazom Predsjedništva RBiH pov.br. 02-111-290/94 od 14. 04. 1994. godine, posthumno je odlikovan Ordenom heroja Oslobodilačkog rata.

Ukazom Predsjedništva RBiH pov. Br. 02-011-03/96 od 12. 01. 1996. godine, posthumno je proizveden u čin brigadnog generala.

Hajrudin Mešić, sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović iz sela Šepak općina Zvornik, rođen je 01. januara 1959. u selu Srednja Trnova općina Ugljevik. Uz još dva brata i dvije sestre, bio je drugo dijete u porodici.

Osmogodišnju školu je završio u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Srednju vojnu školu JNA završio je u Sarajevu (u podoficirskoj školi pekao se „vojni znat“). Tokom službe u JNA, vanredno je završio Vojnu akademiju KoV, u Beogradu i Sarajevu (u vojnoj akademiji usvršavala se ratna vještina, ratna etika, ratno lukavstvo). Vlastiti odgoj ponio je iz porodice.
Od samog početka vojne karijere doimao se kao osoba čvrstog a dobrog karaktera. Idejno- političku usmjerenost, vojno-stručnu osposobljenost i psiho-fizičku stabilnost – sve je to u svojoj ličnosti sublimirao Hajrudin Mešić. Posljednji čin iz bivše JNA koji je nosio bio je kapetan prve klase. Otuda su ga njegovi borci i narod zvali Kapetan Hajro.

Zadnje mjesto službovanja u JNA imao je u Karlovcu u Hrvatskoj. Previranja u Hrvatskoj nagnala su ga da sa svojom suprugom Radenkom i djecom napusti Hrvatsku i JNA još 1990. i vrati se u Ugljevik u rodnu Srednju Trnovu. Kud se selio Hajro, vodio je i svoju porodici. U Ugljeviku je postavljen za komandira Stanice milicije. Obavljajući tu dužnost, našao se u problemima jer nije prihvatao velikosrpsku ideju i praksu; kad nije iskazao traženu lojalnost srpskim vlastima – morao je otići sa te dužnosti i iz ovog kraja. Sa grupom odvažnih momaka iz svoje Trnove obreo se u Teočaku. Postao je član je Patriotske lige Bosne i Hercegovine od njenog osnivanja (juni 1991, a nemalo zatim i organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima zvorničke i ugljevičke općine).

(Teočak je naselje na južnom dijelu općine Ugljevik, sa pretežno bošnjačkim stanovništvom – po popisu iz 1991. oko 8,5 hiljada. U samom mjestu i široj okolini početkom agresije koncentriralo se oko 15.000 stnovnika, što mještana, što prognanika iz Bijeljine, Lopara, te raseljenih osoba iz sela općine Ugljevik. Samim rasporedom sela sa srpskim stanovništvom oko ovog područja /i jedinica JNA u njima/, ovo se mjesto prirodno našlo u okruženju i od marta do septembra 1992. godine ostalo je u blokadi. U okruženju je organiziralo svoje organe vlasti nivoa općine, koja će to i postati poslije Dejtona, na teritoriji površine 25 km2 i sa oko 10.000 stanovnika.).
Hajrudim Mešić i njegovi saborci nisu u Teočaku naišli na dobrodošlicu – pridružila mu se tek nekolicina pristalica za borbu protiv četnika; većina žitelja nerado su u svojoj sredini gledali ove „buntovnike“. Nadali su se ostvarenju sna o suživotu sa komšijama. I iz Teočaka se moralo ići. U cilju očuvanja vojničkog jezgra ustaničko-odbrambenih snaga sjeveroistočne Bosne, Hajrudin Mešić se 10. aprila 1992. godine, sa 37 dobrovoljaca probio kroz blokadu u selo Vitinicu u blizini naselja Sapna (općina Zvornik). Izvlačenje se moralo obaviti prikriveno, bez borbi, kroz šume, mimo neprijateljskih utvrđenja, preko čuvene Zečije Kose – za koju su se vojske u svim ranijim ratovima otimale. U novoj sredini Hajro i saborci su naišli na bolje raspoloženje za suprostavljanje agresoru. Naročito je to važilo za mladiće koji su bili presretni da se pojavi neko ko bi ih mogao predvoditi. Pošto je dao upustva o organiziranju odbrane tamošnjih sela, sa nešto većom grupom saboraca Hajro je odlučio krenuti dalje – u pomoć herojskim braniocima zvorničke Kule. Nisu mogli preko Kalesije, nije bilo „razumijevanja“. Morali su se vratiti prema Sapni a zatim nastaviti put prema Zvorniku niz sapanjsku dolinu. Prve borbe vođene su 26. 04. 1992. godine u blizini Karakaja. Četnici su započeli dejstva sa položaja na Ćirilovom brdu i Kovačevcu. Ispoljivši neviđenu hrabrost i umijeće Hajro i borci su razbili neprijateljske položaje i stigli do mosta u Ceru. Dalje napredovanje izgubilo je svrhu: izostalo je obećano pridruživanje i podrška bošnjačkih sela Đulići i Klisa (poslije predaje oružja – doživjeli su velike žrtve); u međuvremenu je pala u ruke agresora i zvornička Kula, čijim su braniocima pošli u pomoć.

Pod udar agresorskih jedinica došla su i druga zvornička sela. Uslijedile su žestoke svakodnevne borbe za odbranu naselja: Zaseok, Nezuk, Goduš, Vitinica i Kovačevići.
Prilikom jednog kontranapada, 09. 05. 1992. godine u rejonu Boljkovice, Hajro je lakše ranjen ali je i dalje ostao na bojištu da komanduje svojom jedinicom (u odbrani sela Nezuk, 10. maja ‘92. junački je poginuo i heroj OOR ‘92.-‘95., Mehdin Hodžić Senad). Odbrana ovih sela bila je odsudna pa su napadi na njih četnike koštali velikog broja žrtava. Hajrina taktika vođenja oružane borbe podrazumijevala je primjenu principa iznenađenja „ubacivanjem snaga u pozadinu neprijatelja i borbu u njegovoj dubini“. Hajrini saborci Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi izveli su više takvih uspješnih diverzantskih borbenih dejstva na teritoriji pod kontrolom četničkih snaga. U takvim akcijama razbijena su neprijateljska utvrđenja u rejonima Ravne Njive, Brđani, Odžačina, te rejonima sela Boškovići, Malešići i Šetići.

Teočak je dugo vremena bio u okruženju (od marta do septembra 1992. godine) ali četnici nisu žurili sa progonom bošnjačkog stanovništva na tom području, smatrali su da je to već njihova teritorija. Put od blokiranog Teočaka do slobodnog Goduša dug je oko četiri sahata napornog hoda, pod uvjetom da vas niko ne ometa. Iz tog okruženog područja mladićiiz bošnjačkih sela pokušavali su se prikriveno probiti i priključiti komandiru Hajri. Nerijetko su upadali u zasjede što je imalo tragičnu sudbinu. Prilikom samo jednog pokušaja grupe civila da se domognu slobodnih teritorija Sapne, na mjestu zvanom Curin Grob, između srpskih sela Gornjeg Lokanja i Laza, zarobljena su 82 civila. Svi oni, goloruki i nenaoružani, postali su žrtve, zločinačkom politikom zaslijepljenih, svojih komšija iz Gornjeg Lokanja.
Početkom jula 1992. taj put je postao gotovo neprohodan. Četnici iz Gornjeg Lokanja, Laza i Čaklovice gotovo u potpunosti put su prekinuli; put od Teočaka do slobodnih područja Sapne postao je put u sigurnu smrt. I tada, kada je bošnjačkom narodu teočačkog kraja zaprijetila opasnost masovnog stradanja i odvođenja u koncentracione logore, dana 14. 07. 1992. godine, Hajrudin Mešić se sa jednom grupom boraca pokrenuo sa zvorničke općine i kroz blokadu ubacio u izolirani Teočak; od toga dana počele su ozbiljne pripreme za deblokiranje Teočaka iznutra. Organizirao je odbranu a onda je prekinuo važnu komunikaciju Bijeljina – selo Priboj.

Hajrini borci, „Lavovi iz Teočaka“, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice i drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, te iz Srbije i Crne Gore. Veliko slobodno područje, duboko uklinjeno u okupiranu teritoriju sa prekaljenim borcima koje je vodio Kapetan Hajro, postalo je dnevno- noćna mora agresorskih jedinica. Da bi uzeli predah i stabilizirali svoje linije između napada Hajrinih jedinica, četnički komandanti (Dubaić, Mauzer i ostali), predlagali su tobožnje pregovore i primirje. Znao je Hajro da se četnicima ne može vjerovati pa je i on stalno pripremao nova ofanzivna dejstva. Tako je pripremio veliku ‘Majevičku oluju’, oslobodilački pohod kroz četnička utvrđenja s ciljem deblokade Teočaka. Uz pomoć i sadejstva boraca iz sela oko Sapne, Hajrina vojska je iz dana u dan rušila četnička uporišta. Oslobađanjem sela Laze i Čaklovica otvorili su put iz Teočaka do Sapne i dalje prema Tuzli. U selu Čaklovica su zaplijenili komandni oklopni transporter četničkog komandanta Majevice, a komandant Mile Dubajić umakao je. Uslijedilo je zatim razbijanje lokalne agresorske jedinice u rejonu sela Čaire. Dana 19. augusta 1992. u ranim jutarnjim satima je počela a u podne se završila, akcija „Hajrinih lavova“ za ovladavanje rejonima sela Glavoričak i Vasiljevići.
Ovladavanjem ovim rejonima bio je otvoren put za ulazak u veliko selo Rastošnicu. Međutim, da bi se izbjeglo veliko stradanje civila u tom mjestu, Kapetan Hajro je naredio da se borbena dejstva zaustave, da se ne ulazi u Rastošnicu. Njegov moralni lik i kodeks pripadnika Armije RBiH nije mogao dozvoliti da neželjeno poginu civili; Rastošnica će ionako biti oslobođena. Kako se brinuo o civilima, još više se brinuo o zarobljenicima – čuvao ih je za razmjenu. U ovoj akciji Hajrini borci su zaplijenili vozilo LADA-NIVA; putni nalog je glasio na ime četničkog komandanta sa Majevice, pukovnika Mileta Dubajića. Mile je i ovoga puta umakao.

Dakle, za nepun mjesec dana, Hajrini borci su oslobodili mjesta: Laze, Vaklovi, Vasiljevići, Rotanj, Skakovica, Savići, Sandići, Završje, Čaklovicu, Čaire, Nikolići, Obrušine, Džemat, Zavid, Rastošnica. Rastošnica je bila glavna prepreka za sigurnije povezivanje i veću prohodnost komunikacijom Teočak (Ugljevik) – s. Goduš (Zvornik), tj. za povezivanje teočanske slobodne teritorije sa slobodnom zvorničkom teritorijom. Usvim tim borbama četnicima su naneseni veliki gubici živoj sili i MTS-u. Navedena komunikacija bila je put nade i spasa za oko 8,5 hiljada domicilnog stanovništva Teočaka, 2.000 prognanika iz Lopara i Bijeljine i 3.000 reseljenih osoba iz četiri bošnjačka sela koja su ostala pod kontrolom četnika na općini Ugljevik. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih boraca, srpski koncentracioni logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 Bošnjaka, od kojih mnogi ne bi ostali živi. No, i nakon proboja četničke blokade pravcem Teočak – Goduš, slobodna teočanska teritorija ostala je okružena sa tri strane neprijateljskim snagama. Bukvalno je bila svakodnevno preoravana granatama četničke artiljerije. Ali život se živio, mada na prvoj borbenoj liniji. Svakodnevno su granatirana bošnjačka sela Krstac, Bilalići, Uzunovići, Stari Teočak, Jasikovac, Sniježnica. Glavna meta granatiranja su bile džamije pa su zato najviše i stradali dijelovi sela oko njih (džamija u Jasikovcu je pogođena zapaljivom granatom i u potpunosti je izgorjela).

Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizirana je uzorna vojna organizacija i civilna vlast kakva i treba biti u ratu. Provedena je regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vršene su pripreme za buduće oslobodilačke akcije, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna. Zahvaljujući kapetanu Hajri Teočak je postao i ostao nepokoreno mjesto. Već je pokazano da je Kapetan Hajro bio nenadmašan strateg u vođenju vojnih akcija. Ali Hajrudim Mešić je bio nenadmašan i u svim drugim aspektima ratne vještine. Mnogim, pa i njegovim pretpostavljenima u Tuzli, nije se dopadala njegova temeljitost u provođenju mobilizacije, čvrstoća organiziranosti vojnih jedinica, upornost u očuvanju slobodne teritorije, čvrsta namjera da se deblokiraju Kamenica i Srebrenica (govorili su za njega da je „sirovi seoski lider, buntovnik koji vodi nekakav svoj rat“ prema navodima iz knjige, Mirzet Hamzić ZVORNIK OD IZBORA DO DEJTONA, Glas Drine, 1998., str. 503-507). No, narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Postao je legenda za života. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta.

Poslije fantastičnih uspjeha u kojima je početkom septembra 1992. godine deblokiran Teočak, od jedinica Općinskog štaba TO Ugljevik-Teočak, Kapetan Hajro je pristupio organiziranju i formiranju brigade pod nazivom Prva teočanska brdska brigada, čiji je on bio komandant. Brigada je formirana 16. 09. 1992. godine (u kasnijim preformacijama preimenovana je u 255. slavnu brdsku brigadu „Hajrudin Mešić“ Teočak).

Nedugo zatim, u jednoj plemenitoj misiji, komandujući jednom akcijom na području zvorničke općine u pokušaju uspostavljanja koridora prema Srebrenici (Kamenici, Cerskoj), herojski je poginuo Hajrudin Mešić. Bilo je to 30. oktobra 1992. godine. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji je mjesecima umirao od gladi i četničkih nasrtaja, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali – ali niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Tražio je put spasa za hiljade napaćenih okruženih Podrinjaca. U borbenim akcijama uvijek je nosio pancir, tog kobnog tridesetog oktobra ‘92., nije ga ponio. U naselju Nezuk kod Sapne (općina Zvornik) 1992. godine imao je IKM (istureno komandno mjesto). Sa tog mjesta zajedno su akcijom deblokade Kamenice komandovali Hajrudin Mešić i Šemso Muminović, komandant OpŠO Zvornik. Agresorske jedinice između Sapne i Kamenice već su bile razbijene i u rasulu. Komandant Hajro se zaputio naprijed, prema Crnim stijenama. Zastao je da osposobi od neprijatelja zaplijenjenitop kako bi ga stavio u funkciju. Iznenada po tom rejonu otpočelo je dejstvo agresorske artiljerije. Jedan geler pogodio ga je u nezaštićenu lijevu slabinu. Kapetan je ostao bez svijesti. U autu, na putu od Nezuka do Međeđe, iskrvario je; veliki komandant je preselio na ahiret. Pored njega ranjeni su i Teufik Morankić, Vahid Miralemović i Esad Smajić.

Koridor do Srebrenice ostao je neprobijen. Hajrini saborci žive u uvjerenju, da je Haro poživio, koridor bi sigurno bio probijen; ne bi se desio genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.

Da li je predosječao svoju pogibiju – ko zna ali noć uoči pogibije bio je izuzetno veseo. Sa čuvenim goduškim komandirom – Jusom Jusićem Bonzom nadahnuto je pjevao pjesmu „Sa Gradačca bijele kule, Zmaja od Bosne“. Kažu da su je ponavljali bar deset puta. Vala, i priliči Zmaju od Majevice da pjeva pjesmu o Zmaju od Bosne – Huseinu kapetanu Gradaščeviću; na ovim prostorima Kapetan Hajro se ponajviše približio slavi Zmaja od Gradačca.

Koliko je za agresora bilo važno teočansko bojište svjedoči i to koji su se sve neprijateljski komandanti okušali na tom području. Najvažnijim operacijama komandovao je i sam ratni zločinac R. Mladić („Operacija Seminar“). U februaru 1993. na tom bojištu poginuo je pukovnik SCA Milan Jović; tu je poginuo major Pantić Vukovarac, poznatiji po nadimku Panter; poginuo je i komandant Semberske brigade SCA – Krsto Nedić, zatim kapetan Rade – vođa robijaša iz četničkih zatvora. Poginulo je i mnogo Mauzerovih vojnika, vojnika iz agresorskih jedinica Drinskog korpusa SCA, četnika vojvode Mande, niških i krajiških specijalaca, te ruskih, rumunskih i dr. dobrovoljaca.

Komandantska hrabrost, lična neustrašivost, požrtvovanost koja zadivljuje, odlučnost koja začuđuje – bile su karakteristike koje su krasile istinsku legendu sjeveroistočne Bosne. Uspjeh na vojnom i političkom planu vezan je za ime legendarnog komandanta Hajrudina Mešića čije djelo neće nikad biti zaboravljeno. On je bio organizator golorukog naroda da pruži otpor agresoru i da se stavi na branik naše domovine, Republike Bosne i Hercegovine. Nije čekao pomoć iz dubine slobodne teritorije. Morao je djelovati sam, morao je voditi „svoj rat“. Da je čekao zajedničko djelovanje, zajednički rat, vjerovatno se ta djelovanja ne bi vodila na području Sapne i Teočaka, nego mnogo bliže gradu Tuzli a desetine hiljada ljudi teočanskog i sapljanskog kraja bile bi u koncentracionim logorima ili u progonstvu.

Narod sjeveroistočne Bosne i dan-danas još uvijek govori: „Hajro je živ“. Za života postao je legenda; njemu pripadaju prve stranice naše historije, historije RBiH. Dok je u početnom periodu agresije, uglavnom, cijela Bosna bila bunovna od sna, ne shvatajući kakvo joj se zlo sprema, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će se buduće generacije kretati. Legenda o Kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog bojišta. Zato su heroja, Kapetana Hajru, opjevale mnoge pjesme.

Neka je veliki rahmet Hajrudinu Mešiću, sinu Mehe i Zejfe, Kapetanu Hajri, Zmaju od Majevice, brigadnom generalu, Zlatnom ljiljanu, heroju OOR ‘92.-‘95., jednom od najvećih bosanskih sinova.

HAJRI KAPETANU dr. Hašim Muharemović

Na vrh gore majka stara,
Gordo stoji kraj mezara,
Voljenoga sina svoga,
Rodnoj grudi darivala.

**

Majevicom vihor vije,
Breze gorke suze rone,
Drina huči, tugu krije,
Majka zbori čedu svome:
„Rahmet, Hajro, duši tvojoj
U beskraju nebeskome,
U njedrima, zemlji svojoj,
I u srcu vječno mome.“

***

Ne plačite oči svoje
Sa mezara ču se milo
„Bez šehida Bosne moje
Ni slobode ne bi bilo“.

„Pjevala si, dertli Bosno,
Kroz vijekove duge,
Pjevaj mome Hajrudinu,
Bez bola, bez tuge“.

http://www.hasib-musinbegovic.com/

Orden heroja

(“Orden heroja Oslobodilačkog rata dodjeljuje se pripadnicima Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine i drugim građanima koji su se istakli izvanrednim junačkim podvizima u borbi protiv neprijatelja i koji predstavljaju naročiti primjer junaštva.“ Uredba sa zakonskom snagom o odlikovanjima RBiH, 1994.)

Ratno priznanje značka „Zlatni ljiljan“

(„Ratno priznanje značka „Zlatni ljiljan“ dodjeljuje se pripadnicima oružanih snaga koji su se naročito istakli u oružanom suprotstavljanju agresoru, doprinijeli proširenju
slobodnih dijelova Repubike, izvršili više djela u kojima je došla do izražaja njihova lična
hrabrost i požrtvovanje, pri čemu su agresoru naneseni znatni gubici u ljudstvu i materijalnim
sredstvima“. Pravilnik o priznanjima i stimulativnim mjerama u OSRBiH, 1994.)

Video priča: http://vimeo.com/38068286#

www.hasib-musinbegovic.com