Sjećanje na heroje – ČIŠIĆ GORAN

ČIŠIĆ (Šefik, Nura) GORAN, rođen je 31. 10. 1956. godine u Trnovači, općina Gornji Vakuf. Po zanimanju je bio nastavnik. Poginuo je 20. 12. 1994. godine u rejonu sela Podripci općina Bugojno, u činu nadkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, posthumno mu je dodijeljeno 1995. godine.

Čišić Goran je peto od ukupno desetero djece svojih roditelja, Šefika i Nure, inače rođenih Mostaraca, koji su se na svom životnom putu zaustavili u Gornjem Vakufu. Rođen je 31. 10. 1956. godine u Trnovači, općina Gornji Vakuf. Od roditelja je naslijedio najplemenitije ljudske osobine koje su ga krasile tokom cijelog životnog puta, kao čovjeka i oficira Armije RBiH, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio. Te vlastite karakterne vrijednosti iz kojih su zračili neposrednost, ljudskost i dobrota, prenosio je zajedno sa suprugom Hasibom na sina Murisa i i šćerku Sanju, ali i na sve one sa kojima se družio i ratovao. Završio je pedagošku akademiju i stekao profesionalno zvanje nastavnika. Radio je u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane Gornji Vakuf, gdje je usavršio svoja vojna znanja i sposobnosti koja je, kao vrstan pedagog, uspješno prenosio na svoje borce. Ratni put Gorana Čišića je izuzetno bogat i čvrsto je vezan za početak rada i djelovanja PL Gornjeg Vakufa u kojoj je ostavio neizbrisiv trag, obavljajući ulogu idejnog tvorca i organizatora pokreta oružanog otpora u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Aprila mjeseca ratne ’92., okupio je 85 boraca dobrovoljaca i odmah ih proveo kroz obuku koju je sam realizirao, u centru na Borovoj ravni, daleko od očiju javnosti, i tako ih pripremio za oružanu borbu protiv agresora. Međutim, njegov rad je zasmetao nekim Gornjevakljacima zbog čega je Goran otišao u Bugojno. Od tada su se počele nizati Goranove borbe i pobjede – od Bugojna, Prusca, Guvana, Stanića, Koša, Brezičana, pa sve do Vučije glave. U maju 1992. godine već je bio na Iliriji i Pruscu (Donjevakufsko bojište) sa svojim odredom u odbrani tamošnjih slobodnih prostora. U prvom napadu HVO-a na njegov rodni grad – “Goranovi momci“ su tri puta zarobljavati zapovjednika srednjobosanskog HVO-a – Zulua, a zatim, u pregovorima, njega i njegovu postrojbu prisilili da napuste grad. Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog Sarajeva pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva. U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi s ciljem oslobađanja Trnova. U oktobru ’92. godine sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu. No, morao se brzo vratiti natrag, jer su postrojbe HV/HVO ponovo udarile na Gornji Vakuf s ciljem da ga okupiraju. Povratkom „Goranovih“ – napadi su se ‘smirili’. U najžešćoj ofanzivi postrojbi HV/HVO na prostore općine Gornji Vakuf, u januaru 1993. godine, iz sela Uzričje izvukao je cjelokupno civilno stanovništvo a njegova jedinica je zaustavila neprijateljsku ofanzivu na selo Vrsi. Goranova jedinica je odigrala ključnu ulogu u deblokadi Gornjeg Vakufa u smjeru prema Bugojnu, krajem jula 1993. godine. Uslijedile su blistave pobjede ostvarene tokom Kupreške opracije, oktobra 1994., koje su Čišića Gorana potvrdile kao renomirana oficira i ratnika. Posljedni uspjesi na Donjevakufskom bojištu, decembra 1994., uzeli su Goranov život. Goran je obavljao mnoge odgovorne dužnosti u ratu i bio je uzor svima koji su s njim ratovali. A sve što je radio radio je sa velikom ljubavlju: istrajno, čestito i pošteno, od početka do kraja. Drugačije, jednostavno, nije znao niti htio. Znalo se da je bio član užeg rukovodstva Patriotske lige. Obavljao je dužnost komandanta Nastavnog centra, komandira Diverzantsko-izviđačkog voda, komandanta Protivdiverzantskog odreda, načelnika štaba 317. slavne brdske brigade Gornji Vakuf, operativca u Operativnoj grupi „Zapad“, te komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Sve to pokazuje o kakvom se starješini i čovjeku radilo. Bio je neobično hrabar. Išao je prvi. Gdje bi se Goran pojavio sa svojom jedinicom, tu bi se doselila i sigurnost. Narod i borci su ga mnogo voljeli. Svi njegovi borci bili su dobrovoljaci, a mogao ih je imati koliko god je htio, jer su mu roditelji s punim povjerenjem davali svoje sinove. Borci njegovog odreda su nosili zelene beretke pa su ga zvali Odred “Zelenih beretki” a narod ih je od milja zvao „Goranovi momci“. Čišić Goran je bio ratnik humanista, mada su Goranovi roditelji podnijeli ogromnu žrtvu za slobodu. Prije Goranove pogibije bili su izgubili tri sina i jednog unuka. Ranjena je ‘osamdesetčertvorkom’ i majka Nura, zbog ćega su joj morali amputirati gotovo cijelu nogu. Ranjena je i Goranova sestra i njen sin. Uz to, njihova imovina u naselju Trnovača, iz koje su potjerani, potpuno je zapaljena. Iako je izgubio mnogo svojih najdražih, nije zaboravio ljudskost – nije dao ubijati u mućiti zarobljenike a civile je posebno štitio. Poginuo je 20. 12. 1994. godine u rejonu sela Podripci općina Bugojno u borbama za oslobođanje Donjeg Vakufa, u činu nadkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Uz njega je bio jedan od najbližih njegovih saradnika – Enes Topić. Pogotkom u srce usmrtio ga je geler agresorske tenkovske granate. Neprijateljski tenk je u njihovom smjeru ispalio dvije granate. Prva je pala od komandanta Gorana na svega tri metra udaljenosti. Goran je pao. U zemunicu su mu pokušali dati vještačko disanje, misleći da ga samo oborila detonacija. Ali Goran je na nadolazeću smrt samo odmahnuo rukom i brzo otišao. Saborci su ostali u nevjerici. A mislili su da ljudi poput Gorana ne umiru. Iz plejade hrabrih sinova krvlju natopljene, ali i ponosne zemlje Bosne, zauvijek je otišao plemeniti čovjek, hrabri borac i legendarni komandant Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH, Goran Čišić. Toga hladnog decembarskog dana na isteku 1994., posljednjem ispračaju rahmetli Gorana, pored najbliže rodbine i prijatelja, prisustvovali su visoki oficiri 7. korpusa Armije RBiH, njegovi saborci, te mnogobrojni građani Gornjeg Vakufa, Bugojna, Donjeg Vakufa, Prozora, koji su znali i voljeli ovog velikog čovjeka, koji je još za svog života postao legenda. Opraštajući se od velikog komandanta Gorana, na dženazi kakvu Gornji Vakuf nije niti će zapamtiti, pomoćnik za moral komandanta 7. korpusa, pukovnik Hasib Mušinbegović je rekao: „… Čvrsto sam uvjeren da će sloboda znati pjevati o svojim herojima, kao što su njeni heroji, kojima i ti pripadaš, znali sanjati o slobodi. Čvrsto vjerujem da će sloboda znati brinuti se o potomcima naših heroja. Brinut ćemo se o tvojoj porodici, tvojoj majci, tvojoj djeci, supruzi. Školovat ćemo djecu. Neka ti je halal od svih boraca. Neka ti je rahmet veliki i golemi kao što je naša ljubav prema tebi i naše sjećanje na tebe.“ Telegram saučešća poslao je i Predsjednik Presjedništva RBiH, Alija Izetbegović, a prvom prilikom kada je obilazio slobodne prostore Bosne i Hercegovine, posjetio je Gornji Vakuf i šehdsko mezarje – Goranu je proučio posebno Fatihu. Goranovi momci i danas govore kako je Goran pravo iz borbe otišao u legendu. Neka ti je veliki rahmet veliki komandanta Gorane. * U znak sjećanja na Gorana Čišića, odmah poslije agresije, jedna osnovna škola u Gornjem Vakufu, nekoliko godina nosila je njegovo ime. U Sarajevu, jedna ulica zadržala je svoj naziv po njegovom imenu. Danas u Gornjem Vakufu postoje dva udruženja koja pronose slavu Goranova imena – Udruženje boraca “Goranovi” i Planinarsko društvo „Goran“. Od svoje penzije supruga Hasiba je sama izvela na selamet i iškolovala svoju i Goranovu hairli djecu – Sanja i Mensur su završili medicinski fakultet u Sarajevu i tako se na najbolji način odužili babi svome.

Autor: Hasib Mušinbegović
hasib-musinbegovic.com