Sjećanje na heroje – Izet Nanić

Nanić Izet je rođen 04. 10. 1965. u Varoškoj Rijeci kod Bužima, od oca Ibrahima i majke Rasime, kao drugi od sedam sinova. Odrastao je u zemljoradničkoj porodici.

Završio je osnovnu školu u Bužimu i upisao se u Srednju vojnu školu u Zagrebu koju je završio 1984. godine. Po završetku srednje vojne škole upisao je Vojnu akademiju, smjer RV i PVO u Beogradu, na kojoj je proveo dvije godine, jednu u Sarajevu; akademiju je završio u Zagrebu 1987. godine.

Oženio se 1987. godine Safijom rođ. Remetić iz Varoške Rijeke. Zaimali su troje djece:
kćerku Izetu (1987.), sina Nevzeta (1991.) i sina Ibrahima (1993.).

Po završetku školovanja otpoćeo je službovanje u JNA kao poručnik u rodu vojske ARJ PVO (artiljerijsko-raketne jedinice protivvazdušne odbrane) u Garnizonu Kragujevac. Kao školovan oficir prozreo je namjere velikosrpske politike. Krajem 1991. rat u Hrvatskoj je bjesnio svom žestinom. Bojao se da ga ne pošalju na hrvatsko ratište pa je sam sebi slomio nogu i sa gipsom na nozi „pod hitno“ sa porodicom napustio JNA i Garnizon Kragujevac, u januaru 1992. Godine, te došao u rodni Bužim. Odmah se uključio u organiziranje otpora i formiranje prvih jedinica na prostoru Bužima.

Njegovo angažiranje u Bužimu bilo je dragocjeno jer, izuzev Izeta Nanića, Bužim nije imao školovanih oficira. Zato su obični ljudi postajali komandiri i komandanti vojnih jedinica.

Formiranjem Štaba TO Bužim postavljen je na dužnost načelnika štaba, 04. 04. 1992. godine, da bi 01. 08. 1992. godine bio postavljen na dužnost komandanta ŠtTO Bužim. Po dolasku u Štab TO Bužim, Izet Nanić je otpčeo energičan rad na formiranju jedinica i komandi, te obučavanju i ustrojavanju boračkih sastava. Svojim iskustvom, nadarenošću, izuzetnim vojničkim i nadasve ljudskim kvalitetima, stvorio je jedinstven front oružanog suprotstavljanja agresoru i zadobio povjerenje u narodu i među borcima Bužima.

Već prve ratne 1992. godine osjetio je da Bužimu treba brigadu i sve je svoje sposobnosti usmjerio ka realizaciji tog cilja. Njegove izuzetne organizacijske sposobnosti dale su rezultat – već 15. 08. 1992. godine formirana 105. BUK brigada, koja je ušla u sastav Unskosanske operativne grupe. Danonoćnim radom i nadljudskim naporima stvorio je jedinstven i čvrst vojnički kolektiv koji je postao oslonac i uzdanica bošnjačkom narodu tog kraja.

Nekoliko mjeseci nakon formiranja brigade svi borci i starješine prošli su dva ciklusa obuke; iako slabo naoružane, jedinice su bile osposobljene za izvođenje, kako odbranbenih tako i ofanzivnih borbenih djelovanja. Rezultat njegovog neumornog rada je čvrsta i stabilna linija odbrane. Ali, pored čvrste i stabilne linije odbrane tu je i učešće u operaciji „Munja-93“, nakon koje 105. BUK brigada postala prepoznatljiva po svom specifičnom načinu ratovanja, jer, u uvjetima okruženja i slabe opremljenosti jedinice, drugog uspješnog načina ratovanja nije bilo.

U borbi protiv agresora, komandant Izet Nanić izgubio je i brata Nevzeta, 1993. godine. Ovom izuzetno hrabrom borcu posthumno je dodijeljeno i najviše ratno priznanje, značka „Zlatni Ljiljan“.

Svako zatišje na bojištima komandant Izet Nanić je koristio za usavršavanje obuke i „utezanje“ organizacije jedinica. Svoju ogromnu energiju usmjeravao je na formiranje i ustrojstvo specijalnih jedinica izviđačko-diverzantskog tipa. Tako su nastale dobro poznate jedinice po imenu „Hamze“, „Gazije“, Izviđačko-diverzantski vod (idv) „Tajfun“, te Jurišnji

bataljon. Potvrda ispravnosti takve orjentacije rada došla je već 15. 12. 1993. godine, kada je Odlukom Predsjedništva RBiH brigada dobila počasni naziv „viteška“ a njezin komandant, Izet Nanić, proizveden je u čin brigadira. Od tada pa do smrti Izet Nanić bio je alfa i omega, ne samo bužimskog nego i kompletnog krajiškog otpora zločinačkoj sili. Proveo je bužimske vitezove po svim krajiškim ratištima, zatvarao rupe u odbrani, gonio martićevce, zarobljavao cijele Babine brigade, nizao briljantne pobjede, tjerao strah u kosti autonomašima i četnicima. Koliko su povjerenje u njega imali i koliko su ga cijenili, borci diverzantskih jedinica – bužimski vitezovi, “Gazije”, “Hamze” i “Tajfuni” govore riječi: „Bog pa Nanić“. Bez sumnje, Izet Nanić, heroj, bio je i ostao jedna od najslavnijih ličnosti Odbrambeno-oslobodilačkog rata
1992.-1995. godine.

No, već tada počinje borba na dva fronta – sa saradnicima srpskog agresora (izdajnicima bošnjačkog naroda) i sa četnicima. Iako stalno napadana, brigada je pod komandom Izeta Nanića uspjela, u septembru 1994. godine, zaustaviti i slomiti najveću agresorsku operaciju „Breza-‘94“ kojom je lično komandovao komandant agresorskih formacija u RBiH, danas haški optuženik, đeneral Ratko Mladić, koji je u paničnom bijegu sa bojišta uspio spasiti vlastiti život. Za ispoljenu hrabrost i ukupni doprinos u pružanju oružanog otpora, 1994. godine, od Komandanta GŠ Armije RBiH, dobio je najviše Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“.

Velike organizatorske sposobnosti komandanta Izeta Nanića i vještina vođenja rata u najsloženijim uvjetima, došle su do izražaja najviše pri zaustavljanju agresorskih ofanziva u novembru 1994., i julu 1995. godine, kada je njegova jedinica bila razvučena na skoro svim bojištima zone odgovornosti 5. korpusa Armije RBiH, pri čemu je imala odlučijuču ulogu u sprečavanju agresorskih prodora prema Bihaću.

Nije dočekao slobodu. Poginuo je, reklo bi se, na samom kreju rata, u borbama deblokade Unsko-sanskog kantona, 05. 08. 1995., prvog dana Operacije „Oluja“ u rejonu Vijenac, nedaleko od komandnog mjesta na Ćorkovaći općina Bužim, i to samo nekoliko sati prije spajanja sa Hrvatskom vojskom. Zajedno s njim iz neprijateljske zasjede ubijeni su još i Meho Bašić, te braća Suljo i Iso Isaković. Sahranjen je u Bužimu, Nanića dolina, Općina Bužim. Na posljednem ispračaju svoga komandanta, na dženazi Izeta Naniča bilo je deset hiljada klanjača, njegovih vitezova. Ispratili su ga sa tekbirima.

U činu brigadira, na dužnosti komandanta 505. viteške bbrdske brigade, Ukazom Predsjedništva RBiH broj 02-011-99/96 od 12. 01. 1996., posthumno je unaprijeđen u čin brigadnog generala.

Posthumno je odlikovan „Ordenom heroja Oslobodilačkog rata“ 1998. godine.

Borci i narod Unsko-Sanskog kantona nikad neće zaboraviti svog legendarnog komandanta Izeta Nanića, kojeg su već ovjekovječili u pjesmama.

Iza rehmetli komandanta Izeta Nanića, ostala je porodica – supruga Safija sa troje djece: danas 24-godišnjom Izetom, 21-godišnjim Nevzetom i 19-godišnjim Ibrahimom. Nevzet i Ibrahim su slika i prilika svoga babe Izeta. Žive u stanu u Bihaću, skromno, izbjegavajući medijsku pažnju. Na taj stan od države su čekali trinaest godina!

PJESMA O IZETU NANIĆU

I pri namazu i u bici
lice komandanta Nanića
istim sjajem je sjalo.
U svijetu ovom,
punom licemjerstva,
na Izeta se hiljade godina u BiH-i
kao na sabah mladi čekalo.
Hiljade ljeta majke bošnjačke
pod srcem ga nosile.
Hiljade ljeta iz utrobe u utrobu,
nerođena, prenosile-
to sjeme prkosa, sjeme patnje,
otpora sjeme,
da bi ga rodila majka Rasima
u pravo vrijeme.
Majci Rasimi,
ženi Ibrahima iz Bužima,
u najpriči vakat
Allah dž.š.,
podari sina.
Sina, kog ne može
nagledat’ se djevojka.
Sina, da ga nosiš
između dva oka.
Sina, da priroda se
njime ponosi.
Krajišnika silna,
Izeta sina,čehre svjetlosti.
Da digao je ruku
za njim bi voda,
za njim se gora prenula,
za njim bi ptica,
za njim bi šuma,
za njim bi munja krenula.
Ljepšega vođe
ne pamti zemlja
da njom je hodio.
Da vidim Izeta,
hvala ti Allahu
što sam se rodio.
Kud Nanić prođe
za njim sloboda caruje.
Za njim se cvijet,
za njim se svjetlost,
za njim se dijete raduje.
O, Ćorkovačo!
O, busijo, pustijo ognjena!
O, smrti bijedna!
Naniću nisi ni do koljena.

Enes Kišević

www.hasib-misinbegovic.com