Sjećanje na Midhada Hujdura Hujku

U Odbrambeno-oslobodilačkom ratu ‘92.-‘95., država Bosna i Hercegovina okitila se hiljadama gazija, ali su rijetki bili oni slični Midhadu Hujduru Hujki, komandantu 41. motorizovane slavne brigade. Hujka je bio prava mostarska raja a to u Mostaru znači da je liska, šeret, da se zna našaliti na tuđi ali i na svoj račun; da je uvijek spreman u Neretvu skočiti i utopljenika spasiti;

da nije strašljiv a da je mehak u duši – da jetima pomiluje i nanu preko ceste prevede, starijeg od sebe da k'o oca sluša i poštuje,… I iznad svega, da ima tanahni osjećaj za komšiluk, za mahalu.

Još kao dijete, Hujka je pokazivao osobine vođe. Oko njega su se okupljala djeca iz zbijenih lučkih sokaka što vodi glavnu ulicu na Neretvu.

 

Bio je dobar skakač „na glavu“, volio je lopte da zaigra, da se druži. Bio je nevelikog rasta ali velike srčanosti. Imao je srce veliko „k'o Velež“ u kojem je bilo razumijevanja za svakog. Napogrešivo je znao razdvojit šta valja, šta ne valja. Imao je poseban kontakt sa rajom koja ga je prihvatala, vjerovala mu i uz njega osjećala sigurnost.

 

Na početku agresije Hujka je aktivno učestvovao u nabavci oružja i organiziranju naroda za oružani otpor slutećoj agresiji. U prvom sukobu sa srpsko-crnogorskim agresorom (SCA), raja sa Luke i Tekije, u vatrenom okršaju, potjerala je autobus crnogorskih četnika „rezervista“, koji su došli da opljačkju Fabriku duhana Mostar. Akcija je izvedena bez gubitaka.

 

Razumije se, tu je bio Hujka. Luka se branila punih 48 sati, sa nešto pušaka i jednim RPG-om. Bila je to odbrana vlastitog topraka, uvjerenja da smo upravu, da nismo na tuđem, da nikog ne napadamo. A nedostajalo je oružja i vojničkog znanja. Hujka, komandir voda, obilazio je straže, popravljao improvizirane rovove, hrabrio borce. Pad Luke i povlačenje na desnu obalu Neretve, teško mu je palo, ali borba se nastavljala.

 

Nakon povlačenja sa lijeve obale Neretve, četa sa Luke je otišna na Gorance, odnosno za Rašku goru, gdje se pripremala za borbe, koje će uskoro uslijediti. Rano ujutro, 14. 06. 1992., borci Samostalnog mostarskog bataljona forsirali su Neretvu na više mjesta u gradu. Hujka je bio komandir čete i nalazio se na čelu s puškomitraljezom u rukama. Oslobođena je Luka ali Brankovac, Carina, Šehovina… Slijedi Podveležje. U herojskim borbama i pobjedama u kojima stasava Armija RBiH u Hercegovini, Midhad Hujdur je na čelu. On postaje sinonim hrabrosti i odlučnosti.

 

Kasarna „Južni logor“ postaje kasarna “Zlatnih ljiljana” sa Luke, Mostara, Hercegovine. U njoj je komandant Hujka pravio vojsku za suverenu, nedjeljivu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

 

U Mostaru je vladao relativni mir, a vakat bio ružan da ružniji ne može biti. Boban i njegovi sljedbenici hoće “povijesni nacionalni teritorij”. Ucjena i prijetnje su stizale sa svih strana.

 

Zbog prijetnji kidnapiranjem, Hujka je u Mostar vratio suprugu i djecu iz izbjeglištva sa mora. Nuđen mu je kamion i mnoštvo deviza da nestane iz Mostara. Očito je predstavljao smetnju za velikohrvatske ciljeve. Heroj Hujka se nije dao potkupiti. Svo blago svijeta ga nije moglo zaustaviti, jer je znao da je na pravom putu.

 

On nije bio samo srčan, hrabar i inteligentan, već je imao i onu dozu drskosti, koja stvara velike vojskovođe. Jednom prilikom je sam, sa pištoljem u rukama, kod kasarne „Sjeverni logor“ razoružao čitavo odjeljene policije HVO-a, koji su htjeli da zaplijene tri kamiona brašna “Merhameta” iz Zenice, poslanog Mostarcima.

 

Kasarna “Sjeverni logor”, sa ponosom je ponijela ime „Midhad Hujdur Hujka“. Znao je sa transporterom kroz Kujundžiluk doći gotovo na Stari most i rastjerati bojovnike, koji su tu držali punkt, kako bi kontrolirali ko može a ko ne može prelaziti preko mosta.

 

Bio je žestok, ali i neobično dobar čovjek, osjetljiv, naročito, kad su djeca u pitanju.

 

U februaru 1993. godine, vračao se iz Sarajeva, preko piste. UNPROFOR koga uhvati, vraća ga nazad. Prelazilo se, uglavnom, u dva, tri pokušaja. Hujka je prešao tek u devetnaestom pokušaju. Nije rnogao da trči, jer je pomagao nepoznatoj ženi, noseći joj curicu od sedam, osam godina. Tad je rekao da bi sto puta pokušao, ali djevojčicu ne bi ostavio.

 

U ratnom periodu, Hujka je dva puta posjetio predsjednika Predsjedništva RBiH, gosp. Aliju Izetbegovića u Sarajevu. Poštovao je Predsjednika, bezgranično mu vjerovao, volio ga. A kažu da je i Predsjednik njega posebno volio i cijenio.

 

Baš negdje u to vrijeme “herceg bosna” je, k'o maligni tumor, bujala i rasla. Hoće dolinu Neretve, hoće Mostar “povijesnim hrvatskim stolnim gradom” da naprave. Za “ljiljane” mjesta nema, osim u Neretvi!

 

Devetog maja 1993. godine bojovnici Hrvatske vojske i HVO-a i žestoko su napali Mostar. Tukli su grad svim što su imali, a imali su svega što im je trebalo, u izobilju; preko “postaje” pozivali su na predaju. Armija RBiH, sabijena na par kvadratnih kilometara, bila je u obruču. Desetine hiljada granata orale su ono malo slobodnog Mostara.

 

Hujka je bio među borcima. Komandovao, postavljao linije odbrane, išao tamo gdje je najteže, u Šantićevu, Zalik. Mostar ne može pasti i neće da bude stolnim gradom. Kičma Bosne nije pukla. Borbe su trajale, iz sata u sat, iz dana u dan. Tijelima se zaustavljao oganj i željezo. Hrabrošću i odanošću, borci su slijedili svoga komandanta. Okruženje Mostara, potpuno i čvrsto, prijetilo je zlokobno, ako potraje. Moralo se krenuti naprijed. Ovladati kasarnom “Sjeverni logor”, što ne da ući u Mostar, osloboditi bjelopoljsku kotlinu i povezati se sa Jablanicom.

 

U zoru 30. juna 1993. godine, počela je odlučna borba. Sve je teklo po planu, borci Armije RBiH ovladali su kasarnom „Sjeverni logor“. Ali, Hujka nije bio komandant koji komanduje iz bunkera. Kao i uvijek, htio je biti na licu mjesta. Zajedno sa svojim zamjenikom, Esadom Humom, došao je iz Zalika u oslobođeni „Sjeverni logor“. Legendarni komandant Hujka tu je i poginuo, od granate, u neposrednoj blizini Zapovjedništva brigade HVO-a, dok su borbe još trajale. Nakon njegove pogibije i Huminog ranjavanja, nastala je mala pometnja u našim redovima. Borci su u logoru plakali k'o djeca, jer Hujka je bio više od legende. Ipak, zadatak je uspješno izvršen.

 

Midhad Hujdur Hujka, rođen je 28. 12. 1953.; za državu Republiku Bosnu i Hercegovinu život je dao 30. 06. 1993. godine. Sahranjen je u Parku, ispod velikog drveta u hladu, između Pozorišta i Vučijakovića džamije, po vlastitoj, ranije saopćenoj želji, u slučaju pogibije.

 

Na tom istom mjestu, 1717. godine Mostarci su pokopali 400 šehida, što grad odbraniše od Mletaka. Na to prošlo vrijeme pao je zaborav. Od harema šehitluka napravili su park. Uvečer, 01. jula 1993., Mostar je oplakao svojih jedanaest heroja. Komandant Hujka, po običaju, među svojim borcima, među svojom rajom.

 

Park pokraj pozorišta, opet šehitlucima posta. I mrtav Hujka slobodu brani, ne da svoj Mostar. Podsjeća da se ovaj put, zaista, ne zaboravi.

 

Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Midhad Hujdur Hujka, komandant 41. motorizovane slavne brigade, posmrtno je odlikovan Ordenom heroja Oslobodilačkog rata. Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Midhad Hujdur Hujka, komandant 41. motorizovane slavne brigade, posmrtno je poizveden u čin brigadnog generala.

 

Luka, Mostar, Hercegovina i Republika Bosna i Hercegovina sa ponosom se sjećaju svog komandanta, generala Hujke.

 

Neka mu Allah dž.š. podari lijepi Dženet.

 

www.hasib-musinbegovic.com