Sjećanje na heroje: Porić Osman

PORIĆ OSMAN rođen je 20. 06. 1949. godine u Travniku.
Bio je rezerni oficir pješadije u činu majora.

U brigadama Travnika (312. mtbr/bbr) i Novog Travnika (308. bbr/708. slbr) obavljao je operativne, štabne i komandantske dužnosti.
Odigrao je sudbinsku ulogu u odbrani slobodnih teritorija na Ključko-sanskom bojištu, oktobra 1995. godine.
Predvodeći brigadu u napadu, u činu pukovnika, na dužnosti komandanta 708. slavne lahke brigade Novi Travnik, poginuo je 13. oktobra 1995. godine na planini Mulež (Ključko bojište).
Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“ dobio je posthumno 1995. godine.

Porić (Naim) Osman rođen je 20. 06. 1949. godine u Travniku. U Travniku je završio osnovnu i srednju Učiteljsku školu. Potom je završio Hemijsko-tehnološki fakultet. Po zanimanju je bio inžinjer zaštite na radu. Školu rezervnih oficira, smjer pješadija, završio je 1971. godine u Bileći. U JNA je bio rezervni oficir u činu majora. Pred agresiju na RBiH radio je kao sekretar u Vatrogasnnom društvu Travnik. Bio je oženjen suprugom Zvjezdanom, a njegova dva sina, Glen i Jasenko, zajedno s njim, bili su u 312. brigadi Armije RBiH. Mnogo je volio svoju porodicu i brinuo o njoj.
Bio je neumorni borac za mir i slogu među našim narodima, ali kad je došlo do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, predano se uključio u njenu odbranu na samom početku. Bio je strpljiv i temeljit u izvršavanju zadataka, nije znao za predah. Mnogi saradnici nisu mogli pratiti njegov tempo.
U svakom poslu isticao se svojom operativnošću. I najsloženije borbene situacije rješavao je brzo, energično, jednostavno, odlučno i, reklo bi se – na najbolji mogući način. Pretpostavljenim starješinama doimao se kao najprikladnija vojna osoba za većinu dužnosti u kojima se tražila operativna sposobnost i komandantska „žica“. O tome svjedoči i njegova komandantska uzlazna linija. U periodu od novembra 1992. do oktobra 1994. godine bio je na dužnostima operativca i načelnika štaba (od juna 1993.) u 312. motorizovanoj/brdskoj brigadi Travnik (Treći korpus Armije RBiH). Kao što je išao na sva bojišta gdje je zatrebalo, Osman Porić je prihvatao bez pogovora i sve dužnosti na koje su ga upučivali; i sve ih je marljivo i nesebično obaljao. Tako je sa mjesta načelnika štaba u 312. bbr Travnik postavljen za zamjenika komandanta 308. brdske brigade Novi Travnik. Ubrzo zatim (decembra 1994.) preuzeo je dužnost komandanta ove brigade. Pod njegovom komandom ova brigada je zabilježila najveće uspjehe na Vrbaskom, Turbetsko-karaulskom i Vlašičkom pravcu. Na dužnosti komandanta 708. slavne lahke brigade (ranije 308. bbr) Novi Travnik ostao je do 13. oktobra 1995. godine, tj. do svoje pogibije.
Komandanata brigada, kakav je bio Osman Porić, nije bilo mnogo u Armiji RBiH. Porićeve operativne sposobnosti rezultirale su velikim pobjedama. Među najsjajnijim koju je planirao i kojom je rukovodio je ona na području Travnika spočetka juna 1994. godine, u rejonu sela Goleš. Za samo dva sata oslobođeno je oko 25 mk2 okupirane teritorije. Pobjeda je izvojevana praktično bez gubitaka. Odnos prema zatečenom civilnom stanovništvu na oslobođenoj teritoriji bio je izuzetno korektan.
Po mnogima, zahvaljujući Osmanovoj odlučnosti u komandovanju i nesebičnosti u sadjejstvu i pomoći drugima u borbi, 708. lahka brigada je donijela preokret na Ključkom bojištu oktobra 1995. godine u završnim operacijama za oslobađanje domovine. Kada je većina komandanata brigada Sedmog korpusa Armije RBiH, prilično zabrinuta za dalji razvoj situacije na Ključkom bojištu, usljed uspješnog odvijanja agresorske kontraofanzive, predlagala hitno napuštanje ovog bojišta i povlačenje, komandant Osman je bio upravo prispio iz srednje Bosne sa svojom brigadom na ovo bojište. Odlučno se usprotivio povlačenju. Svakom komnadantu u čijoj zoni je bila kritična odbrana ponudio je svoje čete i praktično iz vozila svoje jedinice uveo u borbu. Napad „arkanovaca“ je zaustavljen – agresor je potisnut. Ključko bojište je odbranjeno. Moglo se krenuti u gonjenje agresorskih jedinica.
Ostalo je iz Osmana još mnoštvo sličnih podviga. Bez obzira što je bio komandant brigade išao je sa izviđačima u borbeni raspored agresora. Tako je u septembru 1995., na Vlašiću sa izviđačima otišao na Imljanski plato (plato koji je dublje u agresorovoj dubini od Koričanskog, gdje su bile linije). Da je bilo tada dovoljno odvažnih ljudi da ga prate, jedinice Sedmog korpusa Armije RBiH bi daleko otišle prema Tesliću i možda se spojile sa tešanjskim jedinicama. Treba spomenuti primjer herojstva koje je Osman Porić pokazao na dan svoje pogibije. Toga dana, 13. oktobra 1995. godne, komandant Porić Osman poveo je svoju brigadu u napad. Bilo je to na području Ključkog bojišta na planini Mulež. Nije se znalo gdje se zaustavio neprijatelj u svom uzastopnom povlačenju. Trebalo ga je otkriti, uspostaviti s njm oružani kontakt. Komandant Osman je brigadu vodio u jednoj koloni. Nije dao nikome da ide naprijed – on je išao na čelu sa svojim pratiocem. Bio je na pomolu kraj rata, pa ako treba da neko pogine, neka to ne bude neki borac, neka to bude on. Duboko u planini Mulež, neprijatelj je ostavio grupu vojnika koja je imala zadatak da zadržava nadiranje jedinica Sedmog korpusa Armije RBiH. Pokosio gaje rafal iz „osamdesetčetvorka“. Njegovog pratioca spasio je okvir od puške zadiven u prsluku. Tako je pogunuo slavni komandant Osman Porić. Časno, kako je i živio. Smrti se nije bojao, čak joj je prkosio, reklo bi se.
Zato što je bio privržen oružanoj borbi za oslobođenje RBiH i naroda, zato što je sa svojim borcima išao rame uz rame, vrlo često u izviđačkim aktivnostima kao i u prvim redovima borbe, zato što je spram ljudi imao ljudski a spram zadataka odgovoran odnos – Osmana Porića su borci poštovali i cijenili. Obišao je sva ratišta širom Bosne da bi, kao doprinos slobodi svoje zemlje za nju dao ono što je najvrijednije – život.

Osman je u toku svoga života i rada više puta pohvaljivan i nagrađivan. Povodom Dana Armije RBiH 1995. – nagrađen je pištoljem sa posvetom komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH. Posthumno je dobio ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“.
Iza Osmana su ostala njegova djela koja će kod svih nas buditi sjećanje na ovog istinski velikog i plemenitog čovjeka, heroja. Njegova supruga i sinovi, Armija RBiH i njen Sedmi korpus zaista su ponosni na njegov lik i djelo. Takav je bio Osman, komandant čija je najčešća komanda bila „gospodo, borci, zamnom“. Neka mu je rahmet k'o Vlašić golemi.

Hasib Mušinbegović