SJEĆANJE NA HEROJE – ČOGIĆ ISMET – GARI

ČOGIĆ (Ibrahima) ISMET, po nadimku Gari, rođen je 04. 03. 1962.godine uselu Mudrike općina Travnik; prije agresije bio je uspješan nogometaš i radnik u firmi „Borac“ Travnik.

Najuspješnije je obavljao dužnost konamdanta Petog manevarskog bataljona 712. bbr Travnik. Naročito se istakao u borbma u Operaciji Vlašić, februara i marta 1995. godine, ali i na Donjevakufskom te Ključkom bojištu. Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dobio je u novembru 1995. godine.

Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ Gari, samo to je dovoljno reći u srednjoj Bosni i svi će znati da se radi o živoj legendi naše borbe za slobodu Republike Bosne i Hercegovine. Priča o Gariju jedna je od najljepših, koje se mogu ispričati o herojima iz Odbrambeno-oslobodilačkog rata protiv agresije 1992.–1995. godine. Radi se o borcu-komandantu Čogić (Ibrahima) Ismetu, rođenom u selu Mudrike na Vlašiću, općina Travnik. Prije agresije na RBiH bio je uspješan nogometaš i dobar radnik u firmi „Borac“ Travnik. Od prvih dana agresije pokazivao je lavlje srce, najčistiju bošnjačku hrabrost i ljudsku veličinu kakva i može da se krije samo u „malim“ ljudima a zapravo onim najvećim, većim i od sudbine. Priča o Gariju je priča o uspjehu i vojničkoj umješnosti; priča je to o stasavanju u starješinu Armije RBiH i spontanom dokazivanju u najtežim borbama koje su jedinice pod njegovom komandom, spomenenmo smo legendarni Peti bataljon 712. bbr Travnik, vodile i sve odreda tijumfalno okončavale. Priča je to o autoritetu i istinskom poštovanju koje je Gari nesumnjivo imao među svim borcima brigade, o vrijednostima koje se mogu steći samo ličnim primjerom. Uz sve navedeno, Ismet Čogić, a to je Garijevo,samo službeno korišteno,ime i prezime – ostao je isti – pošteni i skromni momak sa početka ove priče koji je znatiželjne novinare uvijek upučivao da popričaju sa njegovim borcima, tvrdeći da on sam nema šta mnogo reći. A borci su govorili istinu i gradili legendu o Gariju. „Zlatni ljiljan“, to najviše ratno priznanje Armije RBiH, u Ismetu Čogiću – Gariju dobilo je jednog od najdostojnijih nosilaca. Zašto je Gari i danas živa legenda srednje Bosne, pokazuje ratni put jedinice koju je, u ulozu komandanta, vodio. A vodio je Peti manevarski bataljon 312./712. bbr Travnik, formiran decembra 1994. godine.Tu dužnost primio je od vrsnog komandanata Omera Helde. Peti manevarski bataljon 312. bbr Travnik bio je moćna jednica izuzetnih borbenih kvaliteta i velikih manevarskih mogućnosti. Formiran je od najboljih boraca ove brigade, koji su na svojim plečima iznijeli dotadašnji teret borbi za opstanak države i naroda na prostorima srednje Bosne. U njemu su se našli mladići okaljeni u vatrama odbrane Turbeta, Šešičke planine, rasturanja zabluda po Travniku kao prijestolnici paradržave herceg-bosne, spašavanja igmanske komunikacije – „žile kucavice“ Sarajeva, oslobađanja Goleša,…, jedinica dobrovoljaca od prvog dana agresije, dobrovoljaca punih ožiljaka od ranjavanja na brojnim bojištima Bosne. U vrijeme varljivog primirja s početka 1995., pristupili su intenzivnoj obuci s ciljem da se dopune vojno-stručna znanja i podigne psiho-fizička kondicija, neophodna za borbu u surovim zimskim uvjetima na visokom planinskom zemljištu. Nakon završene obuke, jedinicu je posjetio komandant GŠ Armije RBiH, donio im borbeni zadatak, i, uočavajući njihov potencijal i čvrstinu koja iz njih isijava, obratio im se riječima: – Svijet priznaje samo jake i silu. Zato moramo biti danas jaki, sutra još jači. …Eto, da bude na čelu takve jedinice izabran je baš Ismet Čogić Gari. Pod komandom Ismeta Čogić Garija, brzo je uslijedila i prva provjera borbene vrijednosti ove jedinice – upad na Galicu (Vlašić), 24. februara 1995. godine. Prva borba i odmah veliki trijumf. Predvođeni svojim novim komandantom Garijem, legendom travničke regije, borci Petog bataljona 312. bbr u sadjejstvu sa četom 37. musl.lbr, učinili su nemoguće. Uz sniježne vrleti Vlašića, uz stijene koje su se okomito obrušavale u bezdan, pomoću užadi, popeli su se na plato Galice na Vlašiću. Sa ovog platoa je od početka agresija četnik imao Travnik kao na dlanu i čitavu Gornjelašvansku dolinu. Nakon devetosatnog alpinizma, pod punom ratnom opremom, uslijedilo je žestok napad bataljona na usnulog agresora, koji je u ovom napadu doživio debakl – imao preko 60 poginulih vojnika. Nažalost i Bataljon je izgubio prve borce-heroje. Poginuli su Ferzo Ramić Kiko, Hasmir Dervić, Emir Haseljić, Kadir Keran. Da smiri strah svojih vojnika i zadrži ih na Vlašiću, morao je doći i sam R. Mladić, ratni zločinac. Ismet Čogić Gari je svoje borce već narednog mjeseca (Operacija Vlašić) poveo u novu borbu. U bjesnilu vlašičkih oluja i ledu sibirskih temparatura, Gari je svoje borce uspješno Vlašićem vodio sve do Šešičke planine, odakle su naoku, prelijepe a okupirane, s jedne strane Karaula a sdruge – njegove Mudrike. U julu 1995., Gari je svoje borce odveo na Donjevakufsko bojište u borbe za Koščanski plato. Oslobođeni su tom prilikom Ilići i Bazen. Poseban ispit zrelosti, hladnokrvnosti i drugarstva komandant Gari i njegov Peti bataljon položili su avgusta 1995. Prijetila im je opasnost opkoljavanja. Pravilna i brza procjena komandanta Garija, a potom energična akcija – osujetili su namjere agresora. Napad je zaustavljen, agresor je razbijen, ispit je uspješno položen. U septembru ‘95. komandant Čogić sa svojim bataljonom postiže nove pobjede. U sadjejstvu sa tenkovskom četom 7. korpusa Armije RBiH, probili su agresorske linije na Vočnjaku iznad Turbeta (Travnik) na Komarskom pravcu u operaciji koja će donijeti slobodu i Donjem Vakufu i velikom dijelu naše domovine u srednjoj Bosni. Sa svojim bataljonom, u oktobru 1995., komandant Čogić se obreo u Bosanskoj krajini na Ključkom bojištu.„Arkanovci“su protivudarom pokušali zaustaviti eroziju položaja tzv. VRS i sunovrat u bezdan tzv. RS, iz kojeg povrata nije moglo biti. Protivudar su izveli na Ključkom pravcu sa kranjim ciljem vračanja pod svoju kontrolu tek oslobođenog Ključa. Bukvalno iz vozila, komandant Čogić Ismet je u borbu uveo svoj Peti bataljon na težištu odbrane Četvrtog bataljona svoje brigade. Agresor nije mogao proći. Doživio je poraz i nove gubitke, a Čogić je svoj Peti bataljon pokrenuo u napad niz rijeku Sanu prema Sanskom Mostu. U legendu, svoj Peti manevarski bataljon, vodio je Ismet Čogić Garisa svojim borcima i herojima kao što su Seno Sujoldžić, Avdo Skrobo, Haris Grahić – Zujo, Nesib Opardija, Nedo Kahvedžić. Mitovi o njima imali su realna ishodišta. Na dan treće godišnjice 712. bbr (312. bbr), 28. novembra 1995. godine, kada ja dobila počasni naziv „Slavna“, Ismet Čogić Gari dobio je ratno priznanje Značku Zlatni ljijlan. Isto priznanje dobio je njegov vjerni saborac legendarni „Hafo“ – Goran (Izeta) Nafiz – Hafo. U defileu kroz grad njih dvojicu, Peti bataljon i čitavu 712. brigadu, svoje spasioce, svoje oslobodioce, slavne momke heroje,kako i prilići, pozdravljao je narodgrada Travnika. Zasluženo.

(Izvor: „Sloboda“ – list Sedmog korpusa broj 10/12, 18/9 i 19/9)

Ratno priznanje Značka „Zlatni ljiljan“ („Ratno priznanje značka „Zlatni ljiljan“ dodjeljuje se pripadnicima oružanih snaga koji su se naročito istakli u oružanom suprotstavljanju agresoru, doprinijeli proširenju slobodnih dijelova Repubike, izvršili više djela u kojima je došla do izražaja njihova lična hrabrost i požrtvovanje, pri čemu su agresoru naneseni znatni gubici u ljudstvu i materijalnim sredstvima“. Izvor – Pravilnik o priznanjima i stimulativnim mjerama u OSRBiH, 1994.).

www.magazinplus.eu – veterani.ba